Za BiH fudbal me vezu divne uspomene. Uglavnom su sve te uspomene iz nekog dalekog perioda koji se ponekad cini tako daleko kao da se ustvari meni nikad nije ni desio, kao da je sve to samo san. Bas ovih dana sam se dotakla mojih dogodovstina iz djetinstva, kako sam kao prvacic osnovne skole jedan dan otisla na stadion da gledam Jedinstvo i zakasnila u skolu. Ma nisam ja slucajno zakasnila, ja sam htjela da odgledam utakmicu do kraja. Prica na pricu i dodjem ja i do utakmice koja je odlucivala prvaka BiH 1999/2000. Dok je Jedinstvo igralo tu utakmicu na svom stadionu, Zeljo je igrao sa Krajinom u Cazinu, pa smo mi isli poslije utakmice na bihacku autobusnu stanicu da docekamo Zeljin bus i kao da ih ismijemo, da im pjevamo, sta ja vec znam sta da radimo. Isla sam i ja, kisa je padala, a na to sve nas kisobran je bio plave boje, Zeljine boje. I dok se moje drustvo smijalo ovim mojim pricama i uletima, kroz mene je prosao neki strah, neka tuga, neki osjecaj da ono sto smo nekad imali necemo imati nikada vise ili da ne zvucim krajnje dramaticno napaticemo se dok se vratimo tamo gdje nam je mjesto. Iako trenutno sam sve samo ne navijac Jedinstva, smatram da Bihac zasluzuje premijerligasa, nekog da nam osvjetla obraz, samo sto ovo sto danas nazivamo klubom, tuzno je reci, ali nije ni K od kluba.
Mozda ja ponekad i prenaglim, volim ja to Jedinstvo cini mi se kao i prvog dana, ali u tom nasem nogometnom klubu cini mi se ima svega samo nema nogometa i nogometasa. Ali daleko najteze mi padaju price moga dede i njegovih prijatelja. To su ljudi koji ne odustaju od Jedinstva, idu na treninge i na utakmice i kada se desi incident kao ovaj protiv Bratstva, oni se nasikiraju i pitaju se sta ce sad biti?
Dok se sikiraju nase stare generacije, a odgovorni ljudi zazmire i cekaju, iskrena da budem nema nas nigdje.
Da ne budem krajnje negativna, nije samo moj gradski klub BiH fudbal, ima tu i drugih klubova, ima tu i nasih najdrazih zmajeva, ima tu divnih utakmica, predivnih golova, Zeljeznicar sa odlicnom sezonom, da da, isti onaj Zeljeznicar kojeg sam ja na kisi iscekivala na autobusnoj stanici, ja sa kisobranom PRAVE boje. :)
Citiram jednu djevojku sa twittera koja je napisala: Ljubav nije kada vrijeme mjeris prije i poslije Krista, nego prije i poslije Njega/Nje/Osobe koju volis. A sta da kazem onda ja, osoba koja vrijeme djeli na PRIJE I POSLIJE BARAZA i kojoj ta podjela donekle, ali samo donekle ima smisla. Kad zivite za nesto u zivotu onda znate koliko je to bitno, da samo na trenutak nestane sve vase ladje bi potonule. E tako ja sa fudbalom, tako ja sa Arsenalom, tako ja sa barazom i tako ja sa Pjanicem.
Cesto me ljudi pitaju kojeg fudbalera bih voljela upoznati i sta bi uradila da vidim nekog poznatog fudbalera i cini se da ih moj odgovor uopste ne razveseli. Fudbaleri i ja, to su dva strana pojma. Ja njih preferiram na terenu, a sad da bih nesto ludovala za njima, iskrena da budem nemam vremena. I moj odgovor je uvijek isti: Voljela bih upoznati Wengera, jer za njega imam dosta neodgovorenih pitanja, a svi ostali neka ih tamo gdje su. Imam ja i jedno pitanje za Pjanica, striktno vezano za fudbal (I promise) i postavicu ga pa makar sa svojih 65., jer samo tad cu moci prestati da razmisljam o nasem prvom barazu i o tom prokletom novembru 2009. godine.
Da vam pisem o svjetskom fudbalu, ne mogu jer osim izmisljenih penala, nemam nista pametno za reci. Ogromna tuga je ovaj vikend u fudbalskom svijetu, jer se oprastamo od jos jednog fudbalera i mladog covjeka Morosinija, fudbalera italijanskog Livorna. Ogromna tuga i bezbroj neodgovorenih pitanja. Morosini, riposa in pace.
I dok gledam ovaj ManU i kao radujem se jer ne zelim City za prvaka engleske, zahvalim Bogu sto sam fan Arsenala. Forma nam je promjenjiva, mogu nas pljuvati na osnovu toga, ali klasa nam je trajna i mogu samo da uce od nas, nasih igraca, nasih navijaca i naseg Wengera!
Do nekih interesantnijih utakmica i kvalitetnijih tema, budite pozdravljeni.
Nessun commento:
Posta un commento