Mislim da ste me ovih dana mogli moliti da vam pisem i o kvantnoj fizici, samo da se ne doticem fudbala. Iako su sto se tice mog privatnog zivota ovi dani upravo okruzeni iskljucivo fudbalom, nekako mi je bilo tesko staviti konacan komentar na prosli vikend. Kako staviti nesto konacno, kad jos uvijek ne znamo sta ce da bude sa Muambom. U subotu je svijet fudbala prosao kroz najteze trenutke kroz koje je uopste moguce proci. Ja koja sam gledala Tottenham –Bolton iskljucivo zbog malog Miyachia (igrac Arsenala na posudbi) nisam ni slutila da ce ono da se desi i to ni manje ni vise nego nasem “malcu” Muambi. Neki mozda nisu znali, ali Muamba je cetiri godine proveo u Arsenalu prije nego je potpisao ugovor sa Birminghamom. Iskreno u onakvim trenutcima je najmanje bitno ko je igrac i iz kojeg je kluba. Kad su navijaci poceli da izgovaraju Fabrice Muamba mislim da mi je cijeli svijet stao na trenutak. Sve oci su bile uprte u doktore na terenu, ali izraz lica ostalih igraca nije bas obecavao. Ja samo znam da sam plakala 2 sata i da se u zivotu nisam toliko molila. Sjecam se ja kad je ova fudbalska zajednica izgubila i Viviena Foe-a. Takve slike ti nikad ne izadju iz glave, posebno kad utakmicu gledas u direktnom prenosu, jer ja drugacije ne bih ni otisla sama da gledam snimku. Sjecam se da je Henry postigao gol dan poslije i podigao prst u zrak i posvetio gol upravo Vivienu. Evo i sad mi suze idu, jer takvo nesto je zauvijek ostavilo traga na sve nas.
Srecom, Muambina prica ce izgleda da ima drugaciji kraj. Po najnovijim izvjestajima Muamba je proveo mirnu noc, srce mu kuca bez ikakvih pomagala, prica sa doktorom, prepoznao je porodicu i pomice rukama i nogama. Nakon subote, ovo su najljepse moguce vijesti koje sam mogla da cujem, pa sam zato i sjela da pisem ovaj svoj blog.
Ovaj vikend se fudbalski svijet ujedinio bas onako kako samo fudbalski svijet to i zna. Svi su se molili za Abidala i Muambu, pisali poruke podrske na dresovima, posvecivali golove i pobjede. Bravo fudbaleri, bravo fanovi, uz vas mi se ova igra cini magicnom.
Sto se tice ostalih vijesti nemam nista za reci. Cuj nemam nista za reci, kao da se to meni moze desiti u fudbalu. Arsenal nije igrao jer je Everton igrao FA kup, pa smo mi pauzirali vikend i iscekujemo utakmicu sutra navece. Manchester United se zasluzeno drzi na vrhu, a Torres je proradio. Ne zezam vas, stvarno je zabio gol. I to ne jedan, vec dva. Sad mi ova Torresova prica vrati osmjeh na lice, jer kako su njega jadnika prozivali, nisu nikoga. Welcome back El Nino!
Kod Talijana sve po starom, samo sto je Stara Dama ozivjela i te kako ozivjela. 5:0 u gostima protiv Fiorentine i ujedno prva takva pobjeda nakon toliko godina. Kazu da su 5:0 u gostima dobili zadnji put 1997. Bravo Juve, ponosna sam, samo da me i veceras odusevite, mozete vi to. Inter i dalje nema srece, a nisu losi, nisu uopste lose. Cinjenica je da jedino Zanetti ostavlja i srce i dusu na terenu, ne odustaje, ali ne moze sam. I onda da je malo srece gdje bi im bio kraj. Milan po svom, ali me se oni uopste ne ticu. Ove sedmice sam protiv Milana s obzirom da veceras igraju sa Juventusom, a u subotu protiv "moje Rome" (mog Pjanica). Do iduce sedmice necu da cujem za Milan. Cavani je spasio Napoli u gostima kod Udinesea, a ja kazem gdje si ti Cavani bio u Londonu. Ne znam zasto, ali upravo sam od njega najvise ocekivala protiv Chelsea, a kao da nisam dobila ni 50%.
U Spaniji Real ispustio 2 boda, cak dva boda. Mislim se “halo fanovi Barcelone, sjedi dole, smarate mnogo. Nema sanse da Real ispusti prvenstvo, ali nema teoretske sanse.” Sad ja govorim u sebi samo da mi se ove moje izjave ne obiju o glavu. :P
Kod nas je Zeljo ocitao bukvicu i kako kaze jedan decko kod mene na twitteru, kad neko kaze Zeljo, ja vidim sve duplo… dupla kruna… Ja se iskreno nadam da ce biti tako, jer mi je Zeljo uvijek bio drag.
Sutra nastupaju ovi moji. Kad oni istrce na teren, a meni srce zatitra. Nadam se iskreno da ce Arteta da se fino provede. Njemu ce sutra biti i najteze i naljepse jer je to njegov klub i njegovi navijaci. Everton i volim i postujem, ali s obzirom da mi trebaju sva tri boda, sutra cu malo da ih mrko gledam.
Sretno Arsenalu, a najvise srece zelim Abidalu i Muambi i naravno svim bolesnim ljudima, jer nakon svega ipak smo svi ljudi, a fudbal postane nebitan kad je zivot u pitanju.
Hvala!
Nessun commento:
Posta un commento