Ja sam kao papiga. Ko o cemu, ja o Arsenalu. Jutros sam zaboravila kisobran u stanu, a nebo mi se slatko smijesi, ali nisam se vratila po njega, PA IGRA ARSENAL. Zvucim kao da nam treba jedan gol, pa da ga ne ureknem, a mi kaskamo jedno 4-5 golova. No sikiriki, tu je RVP, kaze narod da zabija kad hoce, pa da i to vidimo.
Nego nisam planirala pisati o Arsenalu. Juce sam se nasla u raspravi na temu tehnologija u sportu. Da li je potrebna i koliko? Mislim da se radilo i o promjenama u fudbalu, onako generalno: uvodjenje sudaca i sl, kako izbjeci greske tipa Muntarijev gol. Ja sam iskreno fan Juventusa, tako da mene to nije nesto pretjerano tangiralo, ali sam razumjela frustracije kolega na poslu koji su ujedno svi fanovi Milana. Previse sam ja utakmica pogledala u zivotu da bih ostala ravnodusna na takve greske. Cesto ili mozda precesto su upravo pravljene tako da bi nastetile timu kojeg ja obozavam, a onda frustracijama nema kraja.
Kad sam imala 9 godina pocela sam navijati za Arsenal. Nije to uvijek bilo bolno iskustvo kao sto je sada. Kad je Arsenal poceo da “posrce”, ja bi uvijek rekla, “ali igraju najljepsi fudbal na svijetu, bili su bolji, nisu imali srece, nije ih sudija mazio”, na sta bi moj tata rekao: “sine, u fudbalu ti se na kraju samo gleda rezultat, kao da ce neko nakon 5-10 godine da se sjeca kako je ekipa igrala”, ali ja se sjecam, ja se jos uvijek sjecam.
Prosle sedmice dok sam gledala Chelsea-Bolton imala sam priliku upoznati dva decka koji studiraju odnosno zavrsavaju Fifin Master za Management Sporta. Moram reci da sam bila odusevljena cinjenicom koliko su pametni, koliko se razumiju u sport i koliko postuju moje misljenje. Dosta je meni onoga “ti si zensko, sta ti znas”. Jedna od tema je bila silne promjene u sportu, od onih nebuloznih kao uvodjenje jos jednog glavnog sudca, do uvodjenja 4. izmjene, funckionalnost ona dva jadnicka sto sude u evropskim kupovima pa sve do samih challenge za vrijeme utakmice.
Moram priznati da ja volim obican fudbal, sa 3 sudca tj 4. ali onog cetvrtog trenutno ne brojim. Ja sam odrasla uz takav fudbal, na livadama jer tamo gdje sam ja gledala fudbal nije bilo ni postenih stadiona. Igru sam zavoljela ludo bez ikakvih predrasuda. Nema mi nista draze nego gledati utakmicu gdje sve tece onako kako treba, timovi igraju, sudci ne prave greske, navijaci navijaju, ma milina. Cinjenica je da je takvih utakmica sve manje i manje. Fudbal je postao unosan biznis, a sudci su postali ortodoksni papci. Iskreno, ne vjerujem ni jednom kad sudi i oci su mi uvijek sirom otvorene. Mozda zbog tolikog pritiska koji se nalazi na njima, toliko novca koji se vrti oko fudbala, ja ozbiljno pocinjem razmisljati o svim tim silnim promjenama. Za uvodjenje dodatnih sudaca nisam. Meni to nema smisla. Ja sam se prosle godine na vlastite oci uvjerila da tim sudcima treba veca dioptrija nego glavnom sudcu. Prave se pametni, a statiraju kao strasila u kukuruzima. Za drugog glavnog sudca nisam jer mi ponekad i ovaj jedan smeta na terenu kad pocne da se okrece pa jos nekad odbije loptu, ganjala bi ga po terenu. Ona opcija od dodatnim izmjenama totalno ima smisla, ja bi ih cak 5 uvela. Timovi igraju cesto i igraju zahtjevan fudbal koji ne moze da se poredi sa onim “sentisem” iz neke davne proslosti. Dozvolimo im onda da se odmore kad je to potrebno jer cinjenica je da imamo i previse povreda i da timovi ne smiju nikad mjenjati sva tri igraca odjednom bas iz tog straha da ces zadnjih 15 minuta igrati sa 10 igraca. Odlican primjer mi je utakmica Lazio-Cesena, odigrana prije mjesec dana, gdje se upravo nas Lulic povrijedio i onako povrijedjen skakutao 10 minuta po terenu jer nije bilo izmjene za njega. Pa to stvarno nema smisla.
Sad ko je izdrzao do ovog djela teksta vjerovatno govori de molim te pocni pisati o nekim bitnijim izmjenama, a ja onako elegantno izbjegavam upravo tu temu. Moram biti iskrena i priznati da mi je misljenje podjeljeno. U trenutku mi se povraca na ideju da neko zaustavi utakmicu i kaze cekaj da ja to vidim na kamerama, a ponekad mi upravo to ima smisla. Challengi u tenisu se ne osjete, ograniceni su i uzimaju se samo kad je igrac 100% uvjeren da je upravu. Sad u fudbalu je malo drugacije. Obim lopte je dosta veci, postoje 3 sudca koja su “100%” skoncentrisana samo na utakmicu, ali opet postoje ogromni problemi. Sad ne znam sta da kazem. Mozda da dozvolimo svakom timu jedan challenge u 90 minuta ili da dozvolimo glavnom sudcu 3 challenga u 90 minuta. Meni sve ovo zvuci krajnje smijesno i podrzavam komentare ljudi koji kazu da bi prestali gledati fudbal kad bi se to desilo, ali opet zamislite se malo i pomislite kroz zadnjih 10 godina koliko se gresaka izdesavalo da covjeku jedino preostaje da sjedne i da place. Slazem se i sa cinjenicom da Maradonin gol rukom ne bi usao u povijest da smo imali challenge, ali to je bilo tad, a ovi nasi problemi su sad. Sjetite se samo kako su se Italijani osjecali kad je Moreno dao Tottiju crveni karton na svjetskom 2002. Kaznjen je taj Moreno, suspendovan dozivotno, ali je upropastio san jedne generacije. I nemojte me pogresno razumijeti. Ne smatram da bi Italija bila prvak svijeta, ali steta je ucinjena i cinjenica je da nikad necemo znati sta bi bilo, da je bilo… Imam ja ovakvih dosta primjera, ali ovaj Tottijev mi je poseban jer su ljudi jako bliski meni navijali upravo za TU ITALIJU i TOG TOTTIJA.
Sad ne znam gdje stojim sa svim ovim promjenama. Na trenutke sam za, a svega 10 minuta poslije sam protiv. Ja hocu da gledam fudbal kakav sam gledala kao mala. Ja hocu finala Lige prvaka kao sto je ono 1999. gdje sam sve zivce izgubila jer sam bila fan Bayerna, ja hocu finala kao sto je ono Liverpool-Milan sa onim 3:3 i penalima.
Ono sto ja necu su utakmice kao sto je Francuska-BiH u kojem se penal poklanja “jacima” jer kakvo je evropsko prvenstvo bez Platinijevih momaka. Ja necu ni utakmice kao sto je Barcelona-Arsenal gdje RVP dobije crveni karton zbog offside, a isto to pravilo je na svjetskom 2010 bilo “suspendovano” zbog glasnih vuvuzela. Ja necu utakmice kao sto je Barcelona-Real gdje Dani Alves i Sergio Busquets se valjaju po terenu bez da ih je iko dotaknuo. Ja necu utakmice gdje igraci lome tudje noge i prolaze nekaznjeno. Meni je od toga muka.
I sad ostavljam vama da odlucite sta je bolje. Kad je nas tim u pitanju emotivni smo, kad je Muntari u pitanju i ne bas toliko. Zamislite se duboko. Ustvari ne trebamo se mi zamisliti, treba se zamisliti cika Blatter i cika Platini. Treba se znati da linijski sudci nisu samo za ukras i da treba da odreaguju kako treba i da prate sta se desava i da glavni sudac bude objektivan koliko god je to moguce, a ne kao onaj idiot na Arsenal-Tottenham sto slavi Sahin gol.
Nadam se da ste razumijeli sta sam htjela reci. Jedno isklesano misljenje nemam, jer je to nemoguce. Ko ga ima svaka cast, skidam kapu.
Ljudi, ne dajmo da nam promijene fudbal, ali ne dajmo ni da nam uzmu ono malo srece sto nam daje ovaj sport.
Do sutra!
Nessun commento:
Posta un commento