Trebala je to da bude noc za pamcenje i iskreno bila je. Tesko je ljudima objasniti da pravom navijacu Arsenala nije bitno sta i kako se izdesavalo sinoc. Ne kazem da nije bitno sto smo izgubili 4:0, ali iskreno veca zalost i tuga su za Henry-em nego za bilo cim drugim.
Dan je poceo uobicajeno, mislim uobicajeno za mene, ruke se tresu, glas se gubi, samo cekam da zavrsim s poslom da idem da pjevam sa Arsenalovim navijacima na Duomo. Otkucalo 18:00, ja obukla dres na sebe, kolega mi zavristao: “Ari, oslijepicu od tebe” sto me navelo da se onako slatko nasmijem i opustim barem na minut-dva.
Na Duomo sam stigla za 15. minuta, ori se pjesma Arsenalovih navijaca, a ja konacno imam osjecaj da negdje pripadam. Dosla mi prijateljica i krenemo odmah na stadion da ne propustimo bus sa Arsenalovim igracima. U Metrou ludnica. Ori se pjesma “This is an Arsenal train”, a “train” se trese sve u 16. Mislim u sebi, ako ne izginemo sad, necemo nikada. Decki pjevaju, spominju imena svih igraca. Poseban osmjeh mi je izmamio Tony Adams, Dennis Bergkamp i naravno Thierry Henry. Mislim da ni njima nije bilo jasno zasto smo mi pocele da skakucemo i pjevamo s njima, ali takav ugodjaj se ne propusta.
Stigli smo na San Siro, tacnije u okolicu San Sira i pjesacimo polako, da ne propustimo bus. Postojala je odredjena doza nervoze, ali nisam ni pomisljala na 4:0. (ja sam vam nakon Eurosonga 2011 bila razocarana pobjedom Azerbejdzana pa sam svako malo govorila Azerbejdzaaaan u fazonu zasto, Boze, zasto… e tako cu i sa ovih 4:0, samo mi naumpadne i kazem 4:0).
Vidjele smo bus, tj. ja ne znam sta se tacno desilo, prijateljica je vristala kraj mene, a ja iako sam vidjela sve igrace u busu, pamtim samo Artetu. Usle smo, slikale se, jedva docekale zagrijavanje, a onda kad je istrcao golman svih golmana poslala sam sve moguce poljubce dole na teren. I tako redom, kako je ko istracavao ja sam slala poljubce i htjela da se bacim dole na teren, ali sam se bojala da cu da se polomim pa i taj belaj. A mozda sam i trebala pa makar da odgodim utakmicu na kratko. J
Utakmica je bila prica jedne strane. Ja ne znam jesmo mi dosli igrati, setati po terenu, gledati se medjusobno u cudjenju. Iskreno razocarana sam manje vise svim igracima, osim mozda Henry-em jer se na njega ne mogu ljutiti. Ja sam ocekivala da se barem igra, jer nije bitno ako izgubis dok god ostavis srce na terenu. Sve u svemu prava tragedija se desila na kraju meca. Henry se dosao pozdraviti sa navijacima, ali nekako kratko, krajnje neposveceno, kao da nisu navijali cijelu utakmicu kao da vode 4:0. To me malo pogodilo, plakala sam ja, placem i sada dok ovo pisem, jer on ode i sa njim i dio nasih uspomena, dio naseg ponosa, dio nas.
Ostale smo tako nas dvije zadnje na tribinama. Cikica zastitar nas onda zamolio da izadjemo, jadni navijaci Arsenala ne mogu izaci dok mi ne ispraznimo stadion. Izasli smo mi i na to sve ja se okliznem, kad glavu nisam polomila. Skocim onako za 5 sec na noge i kazem: “Uh, dobro je, nije 5:0”. A sta drugo da kazem. Istina je da ako si navijac Arsenala onda moras da imas smisla za crni humor na svoj racun.
Bila je to zaista divna noc. Moji decki, moja generacija. Mozete ih vrijedjati, pricati kako ne znaju i ne tude se, ali ja ih svejedno volim. I onda se sjetim kako mi je prijatelj rekao: “Veceras cemo se ponovo uspavati sopstvenim suzama jer odlazi kralj. Otisao je jednom, odlazi ponovo, a nije ni svjestan da ostavlja nas zbog navijaca koji ga ne znaju ni cijeniti kako treba”. I tako je i bilo. Uspavala sam se suzama, sanjala sam divne snove, ali u 7 ujutro me probudio alarm zla, onaj alarm sto me podsjetio da je dana 16. februar, da Henry odlazi i da ja ovako hrabra kakva jesam treba da se spremim i dodjem na posao. Divan dan taj 15. februar, samo ako ne brojimo onih 4:0.
P.S. Izvinjavam se svim onima koji su ocekivali izvjestaj utakmice. Vjerujem da vas je vecina gledala utakmicu, pa ne vidim smisao da pricam ko je koliko lopti izgubio i kakvu je golcinu zabio Prince.
Hvala !
Nessun commento:
Posta un commento