Danas sam se bas slatko nasmijala. Kolegica na poslu dobila na poklon torbu i naravno sve ostale kolegice potrcale da je vide, a ja se nisam ni okrenula na torbu. Kako da kazem NE INTERESUJE ME, nisam taj tip ili mozda jednostavno ne vidim “what's all the fuss about” … I tako ja sjedim, a kolega do mene kaze: Sve kolegice potrcale da vide torbu, a Arijana cita fudbalske vijesti. Tome sam se samo slatko nasmijala mozda bas zato sto mislim da nisam jedina. Svakim danom upoznajem sve vise djevojaka koje prate fudbal, razumiju se u igru, a naravno bace i poneki komentar o tome ko kako izgleda, sto je meni sasvim normalno jer isto to radim i ja. A sad stvarno ozbiljno, kad kazem fudbal, mislim svetinja, igra koja cini cuda, spaja ljude, gradi mostove i ispunjava zelje. Krajnje sam objektivna I mogu reci da sam vrsni znalac bez imalo skromnosti jer pristajem na sva moguca testiranja i do sada sam upoznala samo par osoba koji mi skoro pa pariraju po znanju. Ali ne bih ja bila zensko kad ne bih rekla da osmijeh nekog fudbalera moze da mi uljepsa dan, kao sto to moze i neki dobar gol, asistencija, dribling ili nesto slicno. Ponovo ja skrecem s teme, iskrena da budem ne znam ni sta je tema, nego pokusavam sve misli vezane za fudbal da stavim na jedno mjesto. Kako se budim tako palim livescore i nije da ne znam koje se utakmice igraju bas taj dan, ali se podsjetim, napravim raspored, vecera ili rucak prije utakmice, neki drugi posao poslije, a za vrijeme utakmice ja, moje dobro raspolozenje i uzivancija. I tako skoro svaki dan osim kad niko ne igra pa se ja bacim na nesto sto ljudi zovu “zivot”. Ma imam ja I taj “zivot” nego mi bas on ne bih imao smisla bez fudbala. Pokusacu ja da kroz svoje pisanje izvjestavam i o utakmicama koje sam pogledala, sad da li ce nekog da interesuju bas te utakmice ne znam i ujedno se i izvinjavam sto ne pratim bas one klubove koje neko prati i zeli da cuje o njima. Kod mene je na prvom mjestu Arsenal. U posljednje dvije godine postoje 3 utakmice Arsenala koje nisam gledala jer sam se nalazila negdje gdje nisam imala interneta ili tv i samo zbog toga, jer drugi izgovor ne priznam i nikad necu priznati. Stroga sam ja i kad je u pitanju Roma. Nisam nikad bila fan, ali sa ovim timom gdje Borini, Pjanic, Lamela, Bojan, Gago, De Rossi, Totti i ostatak ekipe cine cuda i proizvode magiju “on a regular basis” covjek mora da je lud pa da to ne gleda. Gledam ja i ostatak talijanske lige jer igram kladionicu sa kolegama na poslu, englesku ligu jer ljudi znaju sta rade, njemacku ligu jer ima nasih fudbalera, spansku ligu po potrebi kao i francusku i odnedavno portugalsku. Igram ja i fantasy football za ligu prvaka i da mi je lako nije, tim mi je raspad sistema, a FF tim je jedina stvar oko koje sam maksimalno subjektivna, dolaze u obzir samo igraci koji su mi ujedno i miljenici, tako da ako zavrsim predzadnja bice dobro. :)
Nego da ne odugovlacim puno, nakon vecerasnje utakmice Lazio-Cesena moze se reci u fudbalu je sve moguce, posebno kad Bosanac uzme stvari u svoje ruke. Odlican Lule kao uvijek (ako zazmirimo na onaj crveni na koji se ja ustvari ne ljutim, ali znam da mnogi jos uvijek zale za tim barazem).
I dok cekam vikend da vidim sta ce Arsenal da uradi i da li ce uspijeti da odrze dobar duh predhodnog vikenda (Arsenal-Blackburn 7:1), razmisljam da li bi bila dobra ideja da u ovo svoje pisanje ukljucim jos neke ljude koji bi pisali slicno, a opet sasvim drugacije o tome kako zene gledaju fudbal i sta im je ustvari bitno …
Za prvo pisanje dosta... da ne smorim odmah na pocetku... So long football lovers :)
Nessun commento:
Posta un commento